dr.spec. Lina Rayan Duranović

Ovo je za mene prilično intimno pitanje. Moj otac je umro od srčanog udara kada je imao 44 godine, kao i njegova braća i njegov otac. Kao srednjoškolka sam maštala o tome da otkrijem koja je genska mutacija uzrokovala iznenadnu smrt mog oca, pa sam maštala o tome da postanem kardiolog koji će to prepoznati na vrijeme da spasi svoju braću. Na sreću, braću je zaobišao taj gen.

Bila sam dobar student, završila fakultet sa prosjekom 9.1. Kao i svi bez poznanstava, konkurisala sam na sve specijalizacije koje su izašle na KCUS i dobila sam pulmologiju. Kada sam dobila tu specijalizaciju, nisam bila pretjerano oduševljena jer sam zamišljala ljekara koja liječi opstruktivne bolesti pluća i TBC, ali sam je zavoljela svim srcem i sada se ne mogu zamisliti u nekoj drugoj specijalizaciji.

Mlad momak, 1984 godine, koji se vodio kao astma. Kada sam došla u Dom zdravlja sa KCUS, promijenila sam mu sve inhalere, ali njegovi simptomi su perzistirali. Na spirometriji krivulja protok-volumen je bila čudnog oblika i nije se uklapala u opstruktivne bolesti. RTG grudnih organa je bio bez aktivnih patoloških zasjenjenja, osim desnog hilusa koji je bio malo drugačiji — ne patološki, nego je malo dominirao cijelom slikom.

Momka sam poslala na CT pluća i ispostavilo se da je imao karcinom promjera 2.5 cm u projekciji desnog hilusa. Momku je urađena desno bilobektomija, hvala Bogu živ je i zdrav i družimo se na redovnim kontrolama.

Poenta: Kad mi nešto ne štima, kopam dok ne otkrijem šta je to.

Uvela bih obavezan strukturirani follow-up za hronične pacijente — ne samo kontrolni pregled kad se pogorša, nego planski, proaktivan nadzor. Ja lično svoje pacijente kontrolišem na 3-6 mjeseci.

Naravno, primarna zdravstvena zaštita treba da postoji da djeluje preventivno, tako da bih svim pušačima, kao i pacijentima sa anamenzom malignih bolesti pluća, obavezno uvela neku vrstu screeninga — npr. jednom godišnje spirometrija i RTG pluća.

Transparentnošću. Ne obećavam ono što ne mogu osigurati. Kad tim vidi da se borite za njih i da ne skrivate realnost, to gradi povjerenje. Na moju žalost, u ovim uslovima ne mogu puno pomoći mom timu. Svaki prijedlog za stimulaciju je do sada bio odbijen.

Ne. I to nije mišljenje, to je podatak — vidimo ga u odlivu kadrova. Specijalista koji godinama gradi ekspertizu i na kraju odlazi u inostranstvo jer tamo može živjeti od svog rada — to je sistemski neuspjeh, ne individualna odluka.

Razlozi su uvijek isti: niko im nije pokazao, ili su zaboravili, ili im se čini da "ionako ne pomaže". Odgovornost je zajednička — ljekar koji propisuje i magistar farmacije koji izdaje.

Mi u ordinaciji nemamo uvijek vremena za detaljnu demonstraciju pri svakom pregledu (iako lično za sebe mogu reći da uvijek pacijentu pokažem kako se koristi inhaler). Apotekar je posljednja tačka kontakta prije nego pacijent izađe s lijekom u ruci — to je privilegija i obaveza.

Nažalost, u pulmologiji nisu dostupni biološki lijekovi u BiH — tačnije u Kanton Sarajevo. Lično smatram da će svi skupa — i ljekari i apotekari — morati proći zajedničku edukaciju.

Ogroman problem. Vidim pacijente koji su prošli kroz tri antibiotika prije nego stignu do mene. Apotekar koji ne izdaje antibiotik bez recepta, koji pacijentu objasni zašto se kurs mora završiti do kraja, koji prepozna kada je pacijent po treći put u mjesecu po isti lijek — taj apotekar je frontlajn u borbi protiv rezistencije.

Znači, uloga apotekara je znatno veća nego što je vidi većina ljekara i pacijenata.

Ja imam sreću da imam odličnu saradnju sa apotekarima koji rade u blizini moje matične ustanove. To su uglavnom ljudi koje ja i lično poznajem, tako da je naša komunikacija vrlo uspješna. Doduše, moram priznati da imam malo problema od kako uključujem azitromicin kao imunomodulator za HOBP, pa propišem 5 kutija da pacijent pije svaki 2 ili 3 dan. Obično budu komentari "Je li doktorica normalna" 🙂

Računam — i to mi je olakšica, ali ne bih smjela to uzimati zdravo za gotovo. Apotekar nije produžena ruka ljekara bez svog profesionalnog autoriteta. Kad sarađujemo svjesno, ishodi su bolji. Kad ja pretpostavljam a niko ništa nije rekao pacijentu — pacijent strada.

Pacijent koji uzima pet lijekova od tri različita ljekara, a niko nema cijelu sliku. Apotekar bi mogao biti taj koji vidi sve — ali samo ako postoji sistem razmjene informacija. Bez toga, svako radi u svom silosu i pacijent pada između.

Bilo bi lijepo da ljekari skupa sa apotekarima imaju povremene forume — npr. na svaki 3-4 mjeseca, gdje ćemo skupa sjesti i iskomunicirati najčešće probleme i kako da unaprijedimo odnos prema pacijentu.

Jesam. Apotekar je primijetio da pacijentica redovno dolazi po bronhodilatator znatno prije nego što bi trebala — što je značilo da ga koristi prekomjerno. Javio mi je. Ispostavilo se da je imala nekontroliranu astmu koju nismo adekvatno pratili. Ta informacija je promijenila terapijski pristup.

To je tačno ono što interdisciplinarna saradnja zahtjeva.